Čim smo se rodili, progovorili smo. Možda ne jezikom kojim nas oni odrasli mogu razumjeti, ali “progovorili” smo jezikom koji se iskazuje grimasama, dodirom, pokretima, plakanjem. Bezgranično i bez filtera, pokazivali svoje želje, potrebe, inat, ljutnju, ljubomoru na braće ili sestre, gnjev, iritaciju usmjerenu prema roditeljima, potpunu nevinu sreću i nepromišljenost, intuiciju, ponos, ljubav. Kada malo pogledamo one najmlađe oko nas, vidimo da su jako reaktivni. Brzo odgovaraju, a ako i ne odgovaraju nekako vidimo da reagiraju, makar šutnjom. Znamo da nisu lažno svjesni. Osjećamo to u njihovoj prisutnosti, jer smo i mi odrasli onda potpuno iskreni. Neki su pak napeti kada su okruženi djecom, žele ih staviti u red, žele da budu uredni u psihološkom kao i u fizičkom smislu. Ne podnose taj nered, tu golu prisutnost. Boje se da će nešto loše iz toga izaći. Boje se jer su jednom oni bili ti mali, koji su morali brzo odrasti.
Čini mi se da smo s godinama postali super prijatelji, odlična i uzorna djeca, poslušni i odgovorni zaposlenici Ili poslodavci. Naučili smo se nositi zrelo s emocijama, a ako i nismo pronašli smo zrele i odrasle mehanizme kako da to izbjegnemo, a dovoljno uvjerljivo da pokažemo kako smo emocionalno zreli. U težnji da se spasimo od neugode pred samima sobom, prekinemo se ponašati djetinjasto, možda smo otišli daleko, disocirali se od samih sebe. Umjesto da smo nastavili biti ono što jesmo u skladu sa svjesnosti koja prirodno dođe, od straha da ne ostanemo na razini djeteta, umjetno smo odrasli. Uvijek nekako mislimo kako trebamo raditi na sebi, a manje vjerujemo da se razina svijesti sasvim prirodno sama evolvira, baš kao što nam kosti rastu, srce kuca, a koža se regenerira. Rastemo umno, a manje dopuštamo biti ponekad i nesavršeni. Ne znamo da je svjesnost savršena i u pozadini svira svoju tihu glazbu umirivanja svake nezrelosti.
Nedavno sam s prijateljima imala krug opraštanja od prošlosti. Zvuči kao neki kult, ali zapravo smo pričali o životnim porukama koje smo pokupili u proteklih 10 godina života. Svatko je imao opuštene misli. To znači da nisu bili upotrebljavani aktivni oblici glagola ili radnje. Kako se radi o prošlosti, više su to bile poruke o povratku sebi, opraštanju na strogoći prema sebi. Sve je nekako iskazano u izdahu, a ne u udahu. Nas petero sjedimo pod istom lampom nakon napornog dana rada, mjestom pod lampom gdje se spajaju Nepal, Italija, Tajland i Hrvatska i gdje svjedočimo čistoj univerzalnoj istini bez obzira na religiju, boju kože, razinu poznavanja engleskog jezika. Jedan od mojih jako dobrih prijatelja jedva zna engleski, a ja ne pričam nepalski jezik. Predivno je komunicirati dušama, baš kao mala djeca kada progovaraju čim se rode. U zadnjih deset godina možeš zamisliti što je svatko prošao. Ali poruke su iste: radi ono sto voliš, nije stvar iskustva već značaja, donosi odluke za sebe, bez obzira sto se događa u tvom životu nemoj gubiti perspektivu toga da si ti iza svake teškoće, nemoj sabotirati strah jer da nema straha ne bismo tu bili pod ovom lampom. Pred ovime sam se posebno zamislila jer samo prije godinu dana, možda sam se bojala upravo ove slobode.
Ovog trenutka bez forme, bez velikog uspjeha, a trenutka punog čiste prisutnosti, zahvalnosti, jednostavnosti, ljubavi. Moja poruka je bila – ti si oduvijek ljubav, ti si voljen, ti si dovoljan. Zureći u te predivne lampe iznad naših glava, znali smo da dijelimo nešto posebno. Dijelili smo svjesnost tog trenutka, dijelili smo nešto sto će uskoro postati sjećanje, a opet uvijek sadašnji trenutak. Možda se čini kao da skačem s teme na temu, ali želim ti poručiti kako se nakon 10 godina perspektiva života mijenja. Ono što vidimo kao maleno i beznačajno u svakodnevnom životu, na duge staze čini cijeli nas život smislenim. U nekom trenutku počeli smo pokazivati jedni drugima svoje 10 godina stare slike. Bio je to trenutak nostalgije, sjećanja,… no nitko se baš ne bih vratio tamo, koliko god nam bilo ponekad teško. Toga sam trenutka bila okružena ljudima koji svoj svijet vide drugačije. Nitko od njih možda ne živi snove svojih života, ali definitivno žive u trenutku. Što može biti stvarnije od toga. Što može biti ljepše od toga da voliš svoju stvarnost, dok ti snovi uopće ne trebaju. Moram priznati da sam ja bila malo drugačija. Prepuna snova, pokojih očekivanja, nostalgije za starim, a straha za novim. Ali, onda se sjetim izdaha, opuštanja i prepuštanja. Tada smo na istoj frekvenciji. Naši snovi su naša stvarnost.
Vratimo se sad na one malene verzije nas samih. Podsjetite se sada što o vama govore vaši najbliži, kakvi ste bili kao maleni? Vidite, čak i govorimo u prošlom obliku. Oprostili smo se od inatljive, dosadne, gunđave malene ja. Bila sam živahna. Bila sam svojeglava, tvrdoglava. Toliko znatiželjna da sam svih davila pitanjima zašto ovo, zašto ono. Bila sam ljubomorna, željela sam pažnju. Bila sam ponekad i osvetoljubljiva i pohlepna. Oh, kad se samo sjetim tog osjećaja u sebi kada sam željela sve za sebe. Ali ne sramim se priznati da dio te prirode i dalje nosim u sebi. Nije problem biti reaktivan, impulzivan. Ja vidim problem ako se u potpunosti odreknemo toga.
Mindfulness je svjesnost, a svjesnost ne osuđuje. Tvrdoglavost nije gora od brižnosti. Potreba za pažnjom nije bolja od zrelosti. Ne postoji bolje ili gore. Postoji samo svjesno. A svjesnost je funkcionalna. Ona ne podržava nešto sto je izgubilo funkciju, jer kako će se svijet drugačije pokretati. Od straha da ne budemo inatljivi ili dosadni, blokiramo tu energiju i prebrzo odrastamo. Tako da za mene reaktivnost je divna, ako je obasjana svjetlom svjesnosti, a ne samoosuđivanja.
Prije nekoliko dana imam sam sličan razgovor sa svojom prijateljicom. Ona mi kaže: Ivana, uvijek sam svjesna, ali što mi to znači kad uvijek ponavljam tu reaktivnost. Odgovorila sam, nije to problem što ponavljaš. Problem je sto se ljutiš na sebe što to ponavljaš. Samosabotaža je dosegla vrhunac onda kada počneš govoriti o sebi u prošlom vremenu, kada koristiš svjesnost da se popraviš, postaneš bolji/a. Pusti očekivanja da budu i odu, pa ćeš imati više prostora za svjesnost. Mindfulness zapravo i znači sjećanje. Prisjetiti se prisutnosti, autentičnosti i uvijek se iznova vraćati u vječno sada.
Prisutnost može biti samo sada, to je istina, ali nemoj da te koncept i podjela vremena ograniči u doživljavanju i prisjećanju sebe. Ne zaboravi ono što jesi, jer od te točke sve kreće. Ne odriči se onoga što jesi kako bi postao nešto što nisi. Sada je vječno. Ono sadrži prošlost i budućnost. Veće je od one lente vremena koja kao lokaciju pokazuje ti si ovdje. Ako i pokazuješ ponašanje djeteta u odrasloj sobi, daj si prostora i za to. U prostoru dopuštanja i tišini neosuđivanja događaju se velike transformacije. Ako je područje oko mišića opušteno onda se i mišić opušta i liječi.
Vrlo često kada meditiram zatvorim oči. Mislim si kako ću biti bolje fokusirana na ono što se je tu sada. No, kada otvorim oči, suočim se sa svojom reaktivnošću. Nekako kao da misli postaju brže, moja pažnja odluta, a misli su glasnije nego inače. Sada prije negoli zatvorim oči, podsjetim se kako je mindfulness prisjećanje i sama sebi kažem – ostani, ostani. I to si ti. Reaktivna, impulzivna, nagla. Naravno da su mnoge od mojih dječjih kvaliteta i karakteristika nestale. Ili se samo transformirale. Često se i sama pitam, kako opisati svjesnost i reći što je to ustvari. Ali jednostavnije mi je objasniti sto je ne-svjesnost.
To znači biti reaktivan bez ikakvog prostora, bez zraka između mene i svijeta u meni, kao i izvan mene. Svjesnost je taj prostor, taj zrakoprazni prostor ispunjen onime što u tom trenutku jesmo. Upravo mi taj zrak daje prostor da budem ono što jesam. Ne guši me govoreći da budem nešto što nisam. Neki govore da su jako loši u mindfulnessu. Iskreno rečeno, srce mi se slama kada to čujem. To mi samo govori koliko je taj prostor pun, pun osude, pun ocjenjivanja i potrebe za brzim odrastanjem.
A to dolazi od potrebe da budemo voljeni. Kao što i uvijek govorim, svjesnost je ljubav. Nemojte razdvajati ta dva potpuno istoznačna pojmova. Zamislite koliko je ljubavi potrebno da bi majka mogla izdržati svoju frustraciju dok dijete pokazuje emocije ljutnje, ljubomore ili bilo koje druge koja majci izaziva neugodu. Taj roditelj točno zna granicu da ostane između davanja ukora ili odbacivanja/ignoriranja. On/ona drži to usplahireno tijelo i gleda u oči ljutnje, dok sve to drži u prostoru svjesnosti, bez puno riječi i suvišnih odraslih stavova. Samo vibrira prisutnost. Zamislite koliko je ljubavi potrebno da budeš reaktivno svjestan. Ne možemo biti loši u ljubavi. Isto tako ne možemo biti loši u svjesnosti.
Ono sto želim poručiti sebi i tebi dragi čitatelju, drži to usplahireno dijete u sebi. Nemoj se samo prisjećati sebe u prošlom vremenu. Daj si prostora da tamo između udaha I izdaha izraziš onu svoju autentičnost što god ona činila u tom trenutku. Usuđujem se reći izrazi svoju reaktivnost, samoosuđivanje, ljubomoru, ljutnju. Izrazi i veselje, istinsku ludost i radost, uzbuđenje, zahvalnost, zbunjenost, strah. Sjeti se mindfulness je prisjećanje na taj prostor, a ne sužavanje tog prostora. Svjesnost je bez jezika, svjesnost je toliko široka i sveobuhvatna i nikada, ali baš nikada ne prestaje. Svjesnost ima kvalitetu mirnoće I opuštenosti, bez obzira čega svjesni bili. Ako osjećaš reaktivnost u sebi, ili osjećaj nesavršenosti u sebi, nesklad linija, kaos, ne odriči se toga.