Prihvaćanje je početak promjene
Prihvaćanje je koncept koji izaziva mnogo poteškoća i blokada kada se radi o prihvaćanju nečega što je neugodno. Ipak, prihvaćanje je početak promjene. Lakše je prihvatiti kada nam se događaju ugodna iskustva. Onda ih poželimo i povećati, što isto ima veze s prihvaćanjem. Možda nam je teško prihvatiti da smo sretni “samo” toliko.
Kod neugodnih iskustava poput bolesti, prekida, povreda, ostavljanja, nemoći, itd. – puno je teže prihvaćati.
Zašto?
Možeš li na trenutak stati i samo na kratko promisliti svoj zašto.
Možda će ti se vrlo brzo pojaviti odgovor da ako prihvatiš takve teške stvari da to znači da se pomiruješ s njima i da to znači da se više ništa neće promijeniti. Tvoja bol će ostati ovakva kakva je. Postajat će ti još gore i teže.
Ako si to pomislio/la, to znači da se bojiš. I to je u redu. To samo znači da ti je neko iskustvo teško i da pronalaziš načina kako da se nosiš s njime. I ono što je dobro – ne želiš da ta teška iskustva traju. Što znači da si želiš dobro. Pa to je već dobar početak, zar ne? Stalo ti je do sebe.
Prihvaćanje nije tvoj neprijatelj
Idemo vidjeti zajedno način na koji ti može biti bolje s vremenom uz prihvaćanje. Za početak, prihvaćanje nije tvoj neprijatelj. Cilj u prihvaćanju nije da ostanemo u patnji i da nikada iz nje ne izađemo.
No, ima nešto što ti se možda neće svidjeti. Dio prihvaćanja je iskustvo proživljavanja neugode, možda i više nego sada kada koristiš neke mehanizme kontrole svoje neugode. Ovisnosti, hrana, alkohol, pretjerani rad, gledanje televizije – sve su to neki od analgetika koje kada koristimo učestalo počinju kontrolirati naš život. Može se dogoditi da ne možemo bez njih. Naša emocionalna otpornost slabi i kapaciteti ne jačaju. Život nosi nove emocije (ugodne i neugodne), a nošenje s njima može postajati sve teže.
Prihvaćanje je prvi korak prema promjeni
Prihvaćanje s druge strane, jača naše emocionalne otpornosti. Uči nas kako se susresti s emocijama i regulirati ih. Vrlo jednostavno – kako osjećati osjećaje. Prihvaćanje je prvi korak prema osjećanju, a time i promjeni koju ta emocija nosi. Ako nismo zadovoljni u partnerskom odnosu i osjećamo se usamljeno, onda je prihvaćanje tog osjećaja prvi korak prema komuniciranju o tome. Da bismo mogli regulirati, kanalizirati i procesuirati osjećaje – moramo ih moći vidjeti i prihvatiti da su uopće tu. Prihvatiti da smo ljudska bića i da se emocije događaju svima.
Vidiš li sada koliko je prihvaćanje aktivno, a ne pasivno. Koliko je prihvaćanje uvjet za promjenu, a ne stagnaciju. Za razliku od mehanizama kontrole emocije, prihvaćanje je korak prema slobodi od tih mehanizama. To je korak prema otvaranju neugodi i ugodi.
Prihvaćanje je proces, a ne jedna točka
Jedan od glavnih paradoksa prihvaćanje je ovaj: Prihvaćanje je početak promjene. Tek kada prihvatimo osjećaj, stanje, emocije i sve što dolazi u paketu s nekim neugodnim životnim iskustvom – kreće promjena.
To znači da postoje koraci prije prihvaćanja koji su neizmjerno važni. Ako ti je poznato iskustvo psihoterapije, onda ti je možda poznat osjećaj strpljenja i rada prije nego možemo vidjeti što osjećamo. Meni je za neke emocije bilo potrebno nekoliko mjeseci da uopće mogu prihvatiti da osjećam tugu, a ljutnju. Ili nemoć, a ne krivnju. Svaka emocija u koracima prihvaćanja je važna.
Prihvaćanje je proces, a ne jedna točka. Svaki dio tog procesa je važan. U meditaciji koju možeš pronaći na dnu ovog bloga moći ćeš čuti fraze “mogu li prihvatiti da trenutno ne mogu prihvatiti da sam nemoćna ispred svoje bolesti ili nečega drugoga”. Kada nam se dogodi nešto iznenadno, nepredvidivo i teško – naša prva reakcija nije prihvaćanje, već negacija. Što je skroz normalno jer se borimo protiv neugode i nemoći. To su naši prirodni mehanizmi preživljavanja. Isto tako, naši prirodni kapaciteti su mogućnost prihvaćanja.
Ovim blogom želim samo jednu stvar. Potaknuti te na razmišljanje da je prihvaćanje početak promjene i da je to nešto za što ti imaš kapacitet koji možeš graditi i buditi.
Zato ti u ovom blogu ostavljam meditaciju o prihvaćanju i otpuštanju kontrole.
Potreba za kontrolom je protuteža nemoći
Potreba za kontrolom je isto prirodni mehanizam preživljavanja, kroz pokušaje negacije neugode ili boli. Kontrola se javlja jer nam je teško, a ne jer smo moćni. Javlja se kao protuteža nemoći kroz ostvarivanje moći ili kontrole.
Nema apsolutno ništa loše u vezi kontrole. U suštini nam treba osjećaj kontrole, jer kako bismo inače opazili alarme opasnosti i reagirali.
Kontrola postaje problem kada počinje kontrolirati naš život
Kontrola postaje problem kada je previše koristimo i kada se oslanjamo samo na nju. Tada ona počinje kontrolirati naš život. Odjednom ne možemo više bez nje. To mogu biti neki rituali ili ponašanja, mogu biti pokušaji kontroliranja svojih misli i tuđih misli. Kontroliranje osjećaja kroz razvijanje ovisnosti ili mehanizama obrane (projekcija, negacija, sublimacija, samonapadanje, pretjerana samokritičnost).
Problem nastaje kada ti mehanizmi više nisu samo mehanizmi preživljavanja, nego i življenja. Tada nam je teško uspostaviti iskrene odnose, slušati svoje potrebe, tijelo i emocije.
Ovu su velike teme i traže duže vrijeme, strpljenje i kontinuirano razvijanje unutarnjih snaga prihvaćanja i regulacije emocije.
Jedna od temeljnih stavova mindfulnessa je prihvaćanje. Zanima li te više o mindfulness tečaju, pogledaj OVDJE
A sada možeš pokušati jednu meditaciju koju sam snimila da ti olakša proces prihvaćanja i otpuštanja kontrole. Zapamti, nema uspješnog i neuspješnog iskustva prihvaćanja. Ova meditacija je pomoć i podrška na tom putu.
Ako ćeš imati neko iskustvo koje ćeš željeti podijeliti sa mnom, veselit ću se da te čujem. Piši mi OVDJE.
Meditacija: Prihvaćanje i otpuštanje kontrole
17 minuta / Ivana Kurtov